Pričamo sa Anom Milošević

Zadovoljstvo nam je da vam predstavimo nekadašnju studentkinju Biološkog fakulteta. Ona je završila master akademske studije na modulu za neurobiologiju, a trenutno je student doktorskih akademskih studija. Upoznajte Anu Milošević! Ana je zaposlena kao istraživač saradnik na Institutu za biološka istraživanja “”Siniša Stanković”, a svoje iskustvo deli sa čitaocima Simbioze.

Ana, kako uskoro završavaš petu godinu doktorskih studija, možeš li nam reći nešto više o tome kojom oblašću se baviš i koja je tema tvog rada i istraživanja?

Moja oblast istraživanja je neurobiologija. Tačnije, trenutno sam na petoj godini studija na modulu Eksperimentalna neurobiologija na našem fakultetu. Svoja istraživanja radim na modelu multiple skleroze na pacovima, koji se zove eksperimentalni autoimunski encefalomijelitis. Tema moje doktorske disertacije je uticaj ove bolesti na promene u funkcionisanju endokrine ose koja reguliše reprodukciju – hipotalamo-hipofizno-gonadne ose, kod mužjaka i ženki pacova.  

Da li bi mogla da napraviš poređenje između osnovnih akademskih studija i kasnije, master i doktorskih studija? Koliko se principi rada i sama težina stepena studija razlikuju?


Iz mog iskustva, osnovne akademske studije obeležilo je mnogo više učenja i “prikupljanja” teorijskog znanja, dok je na master i doktorskim akademskim studijama fokus bačen na eksperimentalni rad. Svaki stepen studija nosi svoje muke i lepote iz različitih aspekata. 🙂 Na osnovnim studijama smo imali mnogo više obaveza na fakultetu, mnogo kolokvijuma i generalno mnogo predmeta iz različitih oblasti koje je trebalo savladati. Međutim, na osnovnim studijama bilo je mnogo više druženja i bezbrižnosti. Na višim stepenima studija učenje je uglavnom svedeno na minimum (iako je, makar na mom modulu, bilo predmeta za koje je trebalo da se dobro “zagreje stolica”), ali tada polako počinjemo da se ozbiljnije bavimo eksperimentalnim radom, što nosi izvestan novi stepen odgovornosti i blage treme. Kako doktorske studije odmiču, i odgovornost i ozbiljnost rada postaje veća, polako se nameće pritisak toga da sutra treba da postanemo samostalni naučnici a imamo utisak da nemamo pojma šta radimo. Istovremeno, kako više razumevamo ono što ispitujemo, postaje sve interesatnije, čak – usudiću se – zabavnije!

Gde trenutno radiš i možeš li nam reći nešto o svom dosadašnjem iskustvu, s obzirom da si radila kao istraživač-saradnik pri Institutu za biološka istraživanja Siniša Stanković (IBISS)?

Od početka master studija do danas sam član Laboratorije za neurohemiju Odeljenja za neurobiologiju na IBISS-u. Moje iskustvo je fantastično! Tim u kome radim je jedna divna skupina pametnih, sposobnih, razumnih i zabavnih žena. Možda sam imala sreće, ali zaista moram da kažem da sam jako zadovoljna onime što radimo i načinima na koje rešavamo svakodnevna pitanja i probleme. 

Da li si od početka studija znala u kojom granom biologije želiš da se baviš i šta te je navelo i inspirisalo da kreneš na put neurobiologije?

Još u osnovnoj školi sam volela i razumela biologiju i hemiju, a biologija me je dodatno zainteresovala tokom gimnazije. Posebno mi je bila zanimljiva genetika, i tako sam upisala molekularnu biologiju i fiziologiju misleći da ću se kasnije sigurno usmeriti prema genetici. Međutim na drugoj godini studija sam se zaintersovala za nervni sistem što je samo dodatno produbljeno na četvrtoj godini studija kada smo imali Neurobiologiju kao predmet.

Možeš li izdvojiti ono što smatraš za dobre strane našeg fakulteta i što ti se naročito dopada, ali takođe i ono na čemu misliš da treba još raditi i što bi eventualno promenila?

Mislim da je na našem fakultetu sjajno to što dobijamo veoma široko znanje iz brojnih bioloških disciplina. Dopada mi se i to što u svakoj generaciji broj studenata nije preveliki, tako da imamo priliku da se upoznamo i družimo. Ono što smatram da bi moglo da se popravi, makar u odnosu na vreme kada sam ja bila na osnovnim studijama, jeste količina praktične nastave tokom osnovnih studija. Studenti uglavnom nemaju priliku da svoje znanje zaista primene na nešto konkretno i razumeju zašto je važno ono što uče tokom semestra.

Šta misliš o važnosti vannastavnih angažovanja i praksi u toku samih osnovnih studija? Da li misliš da su one dovoljno dostupne studentima?

Mnogi studenti iz moje generacije su išli na letnje prakse u inostranstvu ili su tokom studija volontirali po institutima u Beogradu. Međutim, moram da budem potpuno iskrena – ja nikad nisam išla na praksu tokom osnovnih studija. Meni su leta bila rezervisana za putovanja, festivale, odmaranje, a onda spremanje ispita za septembarski ispitni rok. 🙂 Tako da ne mogu da sa sigurnošću tvrdim koliko su prakse dostupne studentima, ali mislim da su kolege sa moje generacije bile jako zadovoljne svojim iskustvima i da im nije bilo teško da pronađu prakse koje su ih interesovale. Svakako mislim da nekakvo iskustvo u radu u laboratoriji ili na terenu pre samog dolaska na master studije ne može da škodi, naprotiv – može da bude vrlo korisno, kako u snalaženju u eksperimentalnom radu, tako i u pronalaženju biološke discipline koja nas posebno (ne) zanima. A nije loše ni za CV.

Kakav je tvoj stav po pitanju studija i rada u inostranstvu ili Srbiji? Da li misliš da se tek diplomiranim studentima pruža dovoljno prilika za zaposlenje? Koliko je teško pronaći prvi posao u struci biologa u Srbiji?

O studijama i radu u inostranstvu nemam stav jer nisam imala takva iskustva za sada. Veliki broj mojih prijatelja i kolega je otišao u inostranstvo na doktorske studije jer u Srbiji nisu mogli da pronađu ono čime su želeli da se bave. Deluje da su zadovoljni profesionalnim aspektom svog života tamo, ali je velika stvar doneti odluku da se ode i ostavi ceo život u Srbiji, možda na zauvek. Oni koji žele da ostanu u Srbiji i nastave da se bave naukom, imaju različite mogućnosti da svoje “mesto pod Suncem” nađu na nekom od sjajnih instituta pri našem Univerzitetu. Mislim da je za one koji ne žele da se bave naučnim radom prilika za zaposlenje u sferi biologije malo, ali mi se čini da se u poslednje vreme otvara sve više opcija i kod nas.

Često od starijih kolega čujemo da su posle uspešnog polaganja poslednjeg ispita osećali, osim ponosa, i izvesnu teskobu izazvanu onim večitim pitanjem „A, šta posle?“. Kako si se ti osećala nakon diplomiranja? Da li si imala ideju kojim putem želiš da kreneš ili jasno definisanu želju i cilj gde bi volela da radiš? Da li si taj momenat osećala kao zaista jednu od većih prekretnica u životu?

Moram da priznam da, kako se bližio poslednji ispitni rok na osnovnim studijama, taj crvić “A šta posle?” je počeo da naseljava i moje misli. 🙂 Međutim, dok je do polaganja samog ispita konačno došlo, već sam imala ideju gde ću raditi svoj master rad, tako da stvari nisu bile tako neizvesne. Imam utisak da smo se i moje kolege i ja unapred pripremili na upisivanje mastera odmah posle završetka osnovnih studija pa nam je ta dodatna godina postala bonus period za donošenje odluka o tome šta posle. E sad, šta posle mastera… pa, doktorske studije. 🙂

Znam da si veoma aktivna i imaš puno interesovanja i hobija van struke, kao što je npr. tvoje angažovanje i ljubav prema irskom plesu. Koliko misliš da ti je to pomoglo da bolje organizuješ vreme i lakše i sa više motivacije i energije završavaš obeveze oko fakulteta?

Sve moje vannastavne aktivnosti, a najviše bavljenje irskim plesom, su mi donele pre svega mnogo iskrenih i kvalitetnih prijateljstava, kao i prilike da se upoznam i sarađujem sa brojnim zanimljivim ljudima i nešto naučim i od njih. Sama organizacija vremena je uz takvu vrstu hobija donekle izazovna, ali mislim da sam uspela da balansiram između nastavnih i vannastavnih obaveza i odgovorim na sve zadatke. Istina je da se neko slobodno vreme mora žrtvovati, ali meni je irski ples zaista donosio mnogo pozitivne energije i poleta pa ne bih mogla da kažem da sam išta zapravo žrtvovala.

I za kraj, imaš li da poručiš nešto ili posavetuješ mlađe kolege i sadašnje studente, koji tek uplivavaju u svet nauke i istraživačkog rada?

Imam da im poručim da uživaju u studentskim danima jer su zaista posebni. Pri izboru laboratorije u kojoj će raditi master i/ili doktorsku tezu, savetujem im da obrate pažnju na to da pronađu pravog mentora, s kojim će se dobro razumeti. Odnos prevashodno sa mentorom ali i sa ostalim kolegama je nešto što na kraju ispadne jednako važno, ako ne i važnije od teme i metoda kojima ćete se baviti i čini mi se da je ključan faktor u tome kako ćete se osećati i sa koliko entuzijazma ćete svakodnevno raditi nešto što iziskuje puno posvećenosti i energije.