Koliko dugo vrste opstaju u prirodi, pre nego što izumru?

Izumiranje jedne vrste, to jest smrt svih njenih jedinki, dešava se usled ekoloških promena – gubitka staništa, klimatskih promena, prirodnih katastrofa; ili zbog evolutivnih promena samih jedinki – genetičko ukrštanje, pad brojnosti populacije, loša reprodukcija itd. Međutim, danas je antropogeni uticaj glavna pretnja biodiverzitetu, odnosno, najčešći uzrok izumiranja vrsta.

Veličanstveni plavi kit plovi morima već oko 4.5 miliona godina, dok su neandertalci nestali za nekoliko stotina hiljada godina. Koliko dugo vrste postoje, pre nego što nestanu, i koji su faktori koji utiču na njihovu stopu izumiranja?

 

Stope izumiranja

Danas, usled klimatskih promena, krčenja šuma, zagadjenja životne sredine… Proces izumiranja vrsta značajno je ubrzan. Mada, čak i u mirnijim periodima Zemljine istorije, odgovor je varirao u zavisnosti od vrste koja se posmatra. Po novijim istraživanjima, za sisare važi da prosečna vrsta postoji do 2 miliona godina. 

Ipak, ovaj prosek ne važi za sve geološke periode, niti za sve vrste sisara. U toku kenozoika period postojanja jedne vrste sisara jeste oko 3.21 milina godina, s tim što veći sisari preživljavaju duže od sitnijih. Prosek za beskičmenjake je još impresivniji, period postojanja vrste traje između 5 i 10 miliona godina.

Ovi brojevi su, doduše, sporni. Naučnici se ne slažu oko prosečnog perioda postojanja jedne vrste. Fosilni zapisi dokumentuju kada se vrsta pojavi i nestane, ali ostavljaju široko polje za greške, jer uslovi moraju biti savršeni za formiranje fosila, što je retko slučaj. Stjuart Prim, vodeći stručnjak u oblasti izumiranja i ekolog sa Univerziteta Djuk, rekao je da je možda bolje posmatrati ovaj fenomen u pogledu broja vrsta koje izumru svakog dana, meseca ili godine. 

“Lakše je razmišljati u smislu stope smrtnosti, uglavnom zato što postoje neke vrste koje žive zaista dugo. A tu su i kratko-živeće vrste. Prosek nam, zapravo, ne pomaže koliko mislite.”

Stopa smrtnosti jedne vrste naziva se pozadinska stopa izumiranja, međutim i ona je sporna. Prim je rekao da u toku godine izumre jedna od milion vrsta. Ipak, drugi stručnjaci procenjuju da vrste obično izumru brzinom od 0.1 vrsta na milion godišnje, a opet drugi da je brzina izumiranja 2 vrste na milion tokom jedne godine. 

Zastupljena su i mišljenja da je današnja stopa izumiranja hiljadu do deset hiljada puta veća od pozadinske stope izumiranja (između jedne i pet vrsta godišnje). Ovo je rezultat krčenja šuma, gubitka staništa, prekomernog lova, zagađenja, klimatskih promena i drugih antropogenih uticaja, zbog čega postoje pretpostavke da će do sredine 21. veka doći do izumiranja 30 do 50% postojećih vrsta.

Svi ovi faktori su u velikoj meri povećali broj ugroženih vrsta. Gotovo svaka četvrta vrsta sisara, uključujući četiri od šest preostalih vrsta velikih majmuna, kao i svaka osma vrsta ptica smatrale su se ugroženim na početku 21. veka. Pored toga, Svetski fond za divlje životinje zabeležio je u izveštaju iz 2016. godine da je populacija kičmenjaka ukupno opala za 58% između 1970. i 2010. godine.

Stopa izumiranja vrsta tokom vremena

 

Šesto masivno izumiranje

Početkom 19. veka, industrijalizacija je povećala stope izumiranja, što i danas nastavlja da čini. Na primer, tasmanijski tigar (Thylacinus cynocephalus) 1936. godine istrebljen je kao rezultat lova, gubitka staništa, kao i nadmetanja sa psima… Krajem 20. veka, 1989. godine poslednji put je zapažena zlatna žaba (Incilius periglenes), a smatra se da su upravo klimatske promene dovele do njenog izumiranja. Još jedan primer antropogeno uzrokovanog nestanka vrste je Achyranthes atollensis (Hawaii chaff flower”). Nekada endemična vrsta sa havajskih ostrva, danas je istrebljena usled vojnih instalacija koje su izgrađene na staništu ove biljke cvetnice.

Jedan od najpoznatijih primera izumiranja vrste u modernom dobu jeste golub selac (Ectopistes migratorius). Naime, sve do kraja 19. veka milioni jedinki ove vrste migrirali su u enormnim jatima preko čitave površine Severne Amerike. Meso golubova postala je popularna, jeftina hrana i stoga je lov na njih postao komercijalizovan, rezultujući desetkovanju vrste. Smatra se da je poslednji golub selac bila Marta, koja je uginula 1. septembra 1914. godine u zoološkom vrtu u Sinsinatiju. 

Golub selac

Nedavne studije procenjuju da postoji oko 8 miliona vrsta na Zemlji trenutno, od kojih najmanje 15 000 preti izumiranje. Teško je odrediti tačnu stopu izumiranja, jer mnoge ugrožene vrste još nisu ni identifikovane. Bez obzira na to, naučnici se slažu da je današnja stopa stotinama, pa čak i hiljadama puta veća od prirodne stope izumiranja. 

Vrste se prilagođavaju najbrže što mogu”, rekao je Prim. “Ali na kraju sreće ponestane i oni se ne prilagode dovoljno brzo. I odu…”



 

 

Izvor: