Pričamo sa prof. dr Radomirom N. Saičićem

Kako ste se odlučili za svoj poziv, odakle ljubav za nauku, odnosno Vašu užu  naučnu oblast – organsku sintezu?

Sklonost ka prirodnim naukama imao sam od detinjstva: zanimale su me prevashodno fizika i hemija, čemu su kasnije doprineli odlični profesori koje sam imao: u osnovnoj školi Petar Kordovan (fizika) i Ljubinka Janković-Levi (hemija), a u Matematičkoj gimnaziji – Vasilije Jović-Čiča i Dejan Danilović (obojica su bili profesori hemije). Imao sam svoju kućnu laboratoriju u kojoj sam izvodio različite eksperimente; par puta se to loše završilo… Kada sam upisao studije hemije, znao sam da ću nastaviti u oblasti organske sinteze. Ovo je po meni kruna istraživanja u oblasti hemije, jer pretpostavlja sintezu svih saznanja do kojih ste došli tokom studija. Kroz nju se ostvaruje osnovno svojstvo hemije, koje je odlikuje u odnosu na druge nauke: „hemija stvara svoj predmet istraživanja i po ovoj kreativnoj sposobnosti je bliska umetnosti“, kako je to rekao čuveni francuski hemičar Luj Bertlo. To znači da u laboratoriji možemo dobiti kako molekule koji postoje u prirodi, tako i supstance koje nikada ranije nisu postojale, a koje mogu imati nova, izvanredna svojstva i biti od koristi u medicini, agrohemiji, nauci o materijalima i dr. Organsku sintezu porede sa šahom, jer obuhvata strategiju, taktiku, poznavanje teorije, planiranje više poteza unapred, a efikasne sinteze poseduju i estetski momenat.

 

Školovali ste se i sarađivali sa prestižnim Univerzitetima. Šta nama, kao budućim naučnicima, možete reći o iskustvima i saradnji sa naučnicima iz drugih zemalja u toku i nakon studija?

Svoje osnovno školovanje završio sam u Beogradu, na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (danas Hemijski fakultet), gde sam doktorirao u grupi prof. Živorada Čekovića, u to vreme bio jedan od pionira razvoja sintetičke metodologije u Srbiji. Postdoktorske studije nastavio sam u Francuskoj, u Institutu za hemiju prirodnih proizvoda, Nacionalnog centra za naučna istraživanja (CNRS) u Žifu, kraj Pariza. Ovaj institut je elitna francuska istraživačka institucija, kojom je jedno vreme rukovodio ser Derek Barton – izvanredan hemičar i nobelovac. U vreme mog prvog boravka u Žifu, nasledio ga je prof. Pjer Potije, takođe sjajan naučnik i izuzetan čovek; on je otkrio dva nova leka protiv raka, čime je dao značajan doprinos medicini, a Institutu doneo izuzetno velika finansijska sredstva. Ja sam radio u grupi prof. Samira Zarda, izuzetnog hemičara, verovatno najboljeg Bartonovog učenika. Za istraživača je veoma važno da na neko vreme ode u inostranstvo, promeni sredinu i oblast istraživanja, čuje predavanja ljudi koje u svojoj zemlji ne bi mogao sresti, upozna se sa drugačijim načinom razmišljanja i efikasnijom organizacijom naučno-istraživačkog rada, ostvari kontakte… Pored toga, učite jezik, kulturno se obogaćujete, stičete nove prijatelje. Sve ovo doprinosi ne samo naučnom, već i ličnom razvoju, širini pogleda i budućem kapacitetu nastavnika i istraživača.

 

Rukovodilac ste istraživačke grupe na Hemijskom fakultetu, gde se između ostalog bavite i organskom sintezom prirodnih proizvoda i biološki aktivnih jedinjenja. Šta biste izdvojili kao najveća postignuća datih istraživanja?

Tokom 30 godina akademske i istraživačke karijere, prošao sam sve uloge – od početnika – „šegrta“, do rukovodioca projekta i koordinatora tima. Za to vreme ostvarili smo rezultate u različitim oblastima. Organska sinteza podrazumeva kako totalne sinteze ciljnih molekula, tako i razvoj sintetičke metodologije (kao što se za potrebe medicine razvijaju novi instrumenti i lekovi, a za potrebe ratovanja – nova oružja, tako i sve složenije strukture ciljnih molekula zahtevaju razvoj novih metoda za njihovo dobijanje: novih reakcija, katalizatora, reagenasa, tehnike rada, ali i strategije i taktike organske sinteze). Mi smo radili u obe navedene oblasti. Metodološke napretke ostvarili smo u oblasti slobodno-radikalskih reakcija, organokatalize, dvostruke katalize, organometalnih reagenasa i dr. Kada je reč o sintezama organskih molekula: naše mete uglavnom su bili prirodni proizvodi, složene strukture i interesantne biološke aktivnosti, poput taksola i njegovih analoga (lek protiv raka; izvršili smo njegovu semisintezu iz bakatina), abisomicina, platenzimicina (antibiotici novog mehanizma dejstva), alokainske kiseline (neuroaktivne aminokiseline sa anthelmintičkim svojstvima), oseltamivira (antivirusnog leka, poznatog pod imenom tamiflu), svainsonina (alkaloid, inhibitor enzima za hidrolizu šećera) i dr. Ove dve oblasti su tesno povezane i međusobno podsticajne: radeći na totalnim sintezema, razvijali smo i nove reakcije, a bilo je i obratnih primera, gde su metodološke studije omogućile nov pristup sintezi određenih jedinjenja.

Nakon susreta sa istraživanjima kolega iz Francuske, vezanih za jedinjenja koja se koriste kao lekovi u borbi protiv raka, došli ste na ideju da pokrenete sličan projekat u Srbiji. Sa kakvim ste se sve poteškoćama susreli?

U vreme mog prvog boravka u Žifu, taksoter – novi lek protiv raka – bio je već komercijalizovan, ali je rad na taksanskim analozima i dalje bio veoma intenzivan, u traganju za novim, još efikasnijim analozima. Uočio sam da postoji značajan prostor za dalja istraživanja u ovoj oblasti, te sam, po povratku u zemlju, započeo projekat semisinteze taksanskih analoga polazeći od taksina – toksičnih alkaloida koji se nalaze u lišću evropske tise, sa idejom da i mi razvijemo novi taksanski lek. Naravno, opremljenost Hemijskog fakulteta nije mogla da se meri sa CNRS-om, a i naše iskustvo je bilo daleko manje, u odnosu na francuski tim. Pa ipak, dr Radomir Matović i ja smo uspeli da realizujemo ovaj projekat i izvršimo semisintezu derivata koji je bio po biološkom dejstvu ekvivalentan taksolu. Prof. Potije nam je uputio komplimente na ovom ostvarenju i bio spreman da pomogne u patentnoj zaštiti; nažalost, jedna poznata farmaceutska kompanija je bila brža, tako da je eventualna medicinska primena ovog jedinjenja već bila zaštićena patentom. Kasnije su se u ovaj projekat uključile prof. Zorana Ferjančić (to je bila tema njene doktorske disertacije) i, nešto kasnije, dr Milena Trmčić. Uspeli smo da sintetišemo strukturno modifikovane taksoide, koji ne postoje u prirodi, a za koje smo, u saradnji sa prof. Vladimirom Trajkovićem sa Medicinskog fakulteta u Beogradu, pokazali da imaju drugačiji mehanizam biološkog dejstva, u odnosu na poznata jedinjenja. Naši napori, dakle, nisu dali za rezultat novi lek, ali smo imali naučnu satisfakciju, a pored organske sinteze, dosta smo naučili o prirodnim proizvodima i medicinskoj hemiji, što nam je bilo od koristi u kasnijim istraživanjima.

Učestvovali ste u predlaganju projekta u okviru Specijalnog programa istraživanja KOVID-19, Fonda za nauku Republike Srbije. Došli ste na ideju da koristite već postojeće lekove. Koje su prednosti date metode i koji su ciljevi Vašeg projekta?

Specifičnog leka protiv kovida-19 za sada nema. Razvoj novog leka traje godinama, što je podstaklo naučnike da ispitaju mogućnost korišćenja poznatih lekova za nove namene (za šta je, u prošlosti, bilo uspešnih primera). Iako je ovaj pristup daleko brži (jer se koriste lekovi o čijim farmakološkim svojstvima se već dosta zna), malo je verovatno da će oni biti visoko-efikasni. Naš pristup koristi poznate lekove kao polazna jedinjenja za razvoj novih. U našim laboratorijama razvili smo veoma efikasnu metodu za sintezu jedne klase biološki aktivnih jedinjenja – takozvanih iminošećera. Postoje indikacije da bi ova jedinjenja mogla biti efikasni antivirusni agensi. Stoga ćemo, polazeći od strukture poznatih lekova, izvršiti računarsko dizajniranje jedinjenja koja bi trebalo da spreče replikaciju virusa SARS-KoV-2, a zatim ćemo ta jedinjenja sintetisati i podvrgnuti biohemijskim testovima. Najaktivnija jedinjenja biće ispitana na antivirusnu aktivnost u Pasterovom institutu u Francuskoj. Na osnovu povratnih informacija, biće sintetisana druga generacija jedinjenja, od kojih bi najaktivnija bila kandidati za lek protiv kovida-19.

Kakva su Vaša iskustva u saradnji sa drugim naučnim oblastima, konkretno biologijom i medicinom?

U današnje vreme, interdisciplinarni pristup je neophodan za rešavanje gotovo svih značajnih problema. U prošlosti smo ostvarili određene uspehe u ovakvim poduhvatima, ali je pravo, strateško partnerstvo izostalo. Razloge za to vidim u tromosti našeg sistema kada je reč o naučno-tehnološkim poduhvatima, i odsustvu tehnološki napredne industrije, koja je u razvijenim zemljama podsticaj za visoko ambiciozne multidisciplinarne projekte. Saradnja na akademskom nivou ugrožena je brojnim administrativnim problemima, koji istraživačima otežavaju i usporavaju rad. Jedna od njih su tzv. tenderske procedure (javne nabavke), koje morate koristiti za nabavku hemikalija. Ovaj proces je veoma spor, jer od momenta kad naručite neku hemikaliju (koja vam je potrebna za rad), pa do momenta njene isporuke prođe najmanje tri meseca. Uporedite to sa svetskim institutima, gde svaku hemikaliju možete dobiti već narednog dana! Ukoliko je više timova uključeno u saradnju i svaki čeka svoj material nekoliko meseci, nemoguće je organizovati efikasno istraživanje… Nadam se i verujem da će ovoga puta biti drugačije: da će ozbiljnost problema (javno zdravlje) i mogućnost rešenja (novi lek) biti podsticaj za sve potencijalne aktere, pre svega farmaceutske kompanije, da se uključe u naredne faze realizacije ovog projekta. Naravno, mnogo zavisi i od Države i njene spremnosti da (relaksacijom birokratskih mera i administrativnog formalizma) olakša i ubrza istraživački proces.

Nosilac ste više priznanja, i redovni član SANU, šta biste izdvojili kao najveći karijerni uspeh?

Parafrazirao bih našeg velikog slikara, Ljubu Popovića, kome je najvažnija slika bila ona na kojoj upravo radi; kada je završi – bila bi zaboravljena, a on se okretao novom izazovu. Takvo je i moje viđenje naučno-istraživačkog rada: fokus na sadašnjost i okrenutost ka budućnosti, a na naučnoj javnosti je da sudi o vrednosti ostvarenog. Jasno, neka dostignuća su za mene lično značajnija nego neka druga, nisu sva jednake vrednosti, ali teško bi bilo to sad rangirati… Ovi rezultati bi svakako bili daleko skromniji da nisam imao tim izvanrednih saradnika – studenata, doktoranata i kolega: pored onih koje sam već pomenuo, danas su tu i prof. Filip Bihelović, doc. Bojan Vulović, kao i nekoliko mladih ljudi koji upravo započinju svoju naučnu karijeru. Brojni istraživači su se školovali u našim laboratorijama, od kojih su mnogi sada profesori na vrhunskim američkim univerzitetima, ili istraživači u vodećim svetskim kompanijama; neću ih nabrajati – dug je to spisak i ne bih želeo da nekog izostavim. Velika je šteta za srpsku nauku i društvo što su takvi intelektualni kapaciteti nastavili karijeru u inostranstvu. No smatram velikim uspehom to što sam doprineo stvaranju jedne snažne istraživačke grupe u oblasti organske sinteze, sposobne da se uhvati u koštac sa raznovrsnim naučnim izazovima, kako u fundamentalnim oblastima „čiste hemije“, tako i u interdisciplinarnim oblastima, kao što je projekat razvoja novog leka protiv kovida-19.

Kakvu poruku imate za studente osnovnih studija, buduće istraživače iz oblasti biologije?

Danas je biologija svakako jedna od najpropulzivnijih, najperspektivnijih i najatraktivnijih nauka. Brz razvoj kompjutera, informatike, mikroskopije i drugih metoda i tehnika koje omogućavaju sakupljanje i analizu nezamislive količine podataka, omogućio je fascinantne prodore u oblastima poput genomike, sintetičke biologije, embriologije ili neurobiologije, da pomenem samo neke. Uporedo sa time odvijaju se i ambiciozna istraživanja na granici sa medicinom i farmakologijom, koja otvaraju vrata ka neslućenim terapeutskim mogućnostima, poput bioregenerativne, ili personalizovane medicine i dr. No ovde se otvaraju i brojna etička pitanja, što zahteva brižljivo promišljanje cilja i toka istraživanja, njihovo sagledavanje u širem kontekstu ljudskih vrednosti i sprečavanje mogućih zloupotreba. Pored toga, svet koji je tradicionalno okrenut sticanju novih znanja i dobara, u opasnosti je da izgubi ona koja već ima: nedomaćinski, zločinački odnos prema planeti na kojoj živimo, svakodnevno uzrokuje uništenje brojnih životinjskih i biljnih vrsta, uz pretnju daljeg sakaćenja biosfere i drastične redukcije biodiverziteta. Nije li apsurdno da, uporedo sa razvojem biologije i ekologije, planeta na kojoj živimo sve više propada? Nadam se da će istraživači koji dolaze naći načina da promene taj trend.