Pričamo sa Ivom Čupić

Kako i kada si zavolela biologiju, i odlučila se za studije na biološkom odseku PMF-a u Zagrebu?

Biologiju sam zavoljela za vrijeme kada još, niti nisam znala da taj dio znanosti postoji, dok sam u nižim razredima osnovne škole crtala pauke iz vrta, davala im imena i opisivala ih u jednu bilježnicu. Vikendi mi nisu mogli proći bez odlaska do obližnje bare, gdje bih lovila vodozemce i gmazove. Na moje oduševljenje, ubrzo sam otkrila da je sve to maleni djelić biološke struke. Ironično, radi poteškoća koje danas znam da mogu pripisati neurodivergentnosti, kroz gimnaziju sam, protivno inicijalnoj ideji biologije, upisala Likovnu Akademiju. Nakon dvije godine sam je ipak ispisala i upisala Prirodoslovno-matematički fakultet, jer sam shvatila da jednostavno nikako ne mogu bez svog omiljenog interesa, biologije.

Trenutno si aktivna članica Hrvatskog speleološkog društva. Kada si se prvi put zainteresovala za izučavanje pećinske faune i zašto?

Podzemlje mi se nije činilo posebno zanimljivo na prvu, sve dok me potkraj studija divna Martina Pavlek (stručnjakinja za podzemne pauke) nije pitala želim li sudjelovati u jednom njenom projektu. Ja sam odradila svoj kabinetski rad na podzemnim paucima, a kada sam vidjela da se bliži terenski rad pridružila sam se, i bila je to ljubav na prvi teren! Koliko uživam u bacanju po blatu nadzemno, od tog terena, jednako uživam u provlačenju kroz blato podzemno. 

Izbjegavanje smakanja prilikom sakupljanja uzoraka u podzemlju

Izvor: Martina Pavlek

Od osnovnih studija bavila si se faunom paukova, a sada izučavaš i njihove podzemne vrste sa speleološkim društvom. Zbog čega si se opredelila za istraživanje paukova, i šta te najviše fascinira kod njih?

Vjerujem da su mi pauci postali “omiljeni” organizmi za proučavanje baš jer sam imala najlakši pristup njihovoj raznolikosti u vrtu i okolnoj šumi kao mala. Zapravo mi je sav živi svijet jednako fascinantan i vrijedan istraživanja, od same sistematike do fiziologije i ponašanja. Ipak, s obzirom na to da je potrebno opredijeliti se prilikom profesionalnog puta, logično mi je bilo posvetiti se mojim najstarijim prijateljima, pogotovo jer su beskralježnjaci u usporedbi s kralježnjacima, dosta zanemareni. Teško mi je odabrati najfascinantniju stvar vezanu za pauke, ali da podijelim jednu fascinantnu zanimljivost: rod Portia, porodice Salticidae (“skačući pauci”), jedan je od člankonožaca s najkompleksnijim ponašanjima i sposobnostima učenja!

Portia schultzi, vrsta roda Portia, porodice Salticidae (“skačući pauci”)

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Portia_schultzi#/media/File:Portia_schultzi_13008897.jpg

Kako si za vreme studija krenula ozbiljnije da se baviš paukovima? Šta bi mogla da poručiš studentima koji su takođe zainteresovani za naučni rad tokom studija?

Još dok sam studirala na Akademiji, čula sam za studentsku udrugu BIUS i pridružila se sekciji za pauke kao izvanredni član. S dolaskom na PMF, preuzela sam vodstvo sekcije i nastavila s radom na fauni pauka, ali radi male popularnosti same skupine, do sudjelovanja u radovima sam došla tek nakon što sam krenula raditi s Martinom na podzemlju. Nisam se opterećivala time jer mi cilj kroz studij nije bilo objavljivanje radova, pa nisam niti htjela sudjelovati u istraživanjima drugih tematika u kojima je bilo moguće sudjelovati kao student s ciljem objavljivanja. Što se preporuke tiče, jako ovisi o tome koja je motivacija studenta – ako je to napredovanje u znanosti bez nekih tematskih preferenci, onda je javljanje asistentima s upitima o trenutnim istraživanjima opcija, ali ako postoji neki dio biologije koji ih specifično interesira, neka ne brinu o tome da inicijalno možda neće moći aktivno sudjelovati u pisanju radova. Učenje o odabranim organizmima kroz samostalan rad, uz savjete stručnjaka, kao i rad na studentskim projektima, donijeti će im najviše znanja i iskustva za budući rad s namjerom objavljivanja.

Zaljubljivanje u poskoka, Vipera ammodytes

Izvor: Kristijan Cindrić

Kako izgledaju i šta obuhvataju tvoja istraživanja faune podzemnih paukova?

Zahvaljujući Martini Pavlek u Hrvatskoj godinama postoji sustavno istraživanje podzemnih pauka kojem se ja pridružujem u vidu terenskih izlazaka, determinacije vrsta i pisanju izvještaja kada god mogu. Sudjelovanje u takvim istraživanjima za početak zahtjeva položenu minimalnu razinu speleološke škole (speleolog-pripravnik) i određenu psihofizičku spremu potrebnu za podzemne terene. Samo sakupljanje uzoraka u podzemlju je specifično za svaku skupinu, a velika razlika od sakupljanja pauka nadzemno je i njihova veličina – u podzemlju se treba priviknuti na malene organizme, pa nas je tako često moguće vidjeti kako u podzemlju okrećemo kamenje u ležećem položaju satima. Samo određivanje vrsta (determinacija) se provodi nakon izolacije uzoraka, najčešće promatranjem genitalnih struktura pod velikim povećanjem. Trenutno ne sudjelujem u nekom specifičnom istraživanju, ali čekam prolazak projekta kojim bih se mogla zaposliti kao doktorand, upravo na jednom zanimljivom rodu podzemnih pauka.

Da li si oduvek želela da se baviš zoologijom, pa i arahnologijom, ili si tu ambiciju stekla za vreme studija?

Vjerujem da sam na to odgovorila ranije, ali od malih nogu sam znala da je zoologija jedino čime se želim baviti. U tome me nije zaustavila ni negativnost okoline prema takvom zanimanju, stereotipi vezani za muško-ženska zanimanja i teret mentalnih problema koji dolaze s dugogodišnjim nedostatkom otkrivanja neurodivergentnosti. Jedna od anegdota koju sam doživjela kao mala radi specifičnih interesa, je da me je curica u vrtiću na moj odgovor da su mi omiljene životinje reptili pokušala ispraviti da: “ne mislim li na leptire”. Tada sam joj uvrijeđeno pokušala objasniti da su reptili isto što i gmazovi.

Lacerta trilineata iz okolice Drniša

Izvor: Kristijan Cindrić

Koja ti je omiljena grupa paukova i zbog čega?

Uvijek mi je teško odabrati omiljenu vrstu/skupinu! Svaka mi je fascinantna na svoj način. Trenutno sam posebno oduševljena azijskom skupinom Liphistiidae, koja još ima zaostatke segmentacije abdomena slične precima pauka, te živi u rupi na kojoj napravi mala funkcionalna vratašca od zemlje i paučine. Vjerojatno jer imam jednu juvenilnu jedinku za koju jedva čekam da odraste!

Liphistius desultor, Liphistiidae, paukovi sa zaostacima segmentacije abdomena

Izvor: Roy Kittrell, https://www.inaturalist.org/people/roythedivebro

Koje te još grupe životinja, i organizama generalno, interesuju? Da li bi se nekom od njih bavila u daljoj karijeri?

Ono čime bih se uvijek bavila, uz pauke, su drugi paučnjaci, većinom strani, ali često, također, vezani uz špilje i jame. Skupina Amblypygi je drevna skupina paučnjaka koja se može naći na ulazima u špilje, u tropima, koja mi je uvijek plijenila pažnju. Osim toga, jako volim herpetologiju, ali ne mogu stići sve!

Malpolon insignitus (narodno: zmajur) s otočića Zlarina

Izvor: Ivan Šapina

Za istraživanja paukova neophodan je odlazak u prirodu, odnosno na teren. Šta ti je najlepše kod terenskog rada i zašto?

Najdraži dio terenskog rada mi je sva bioraznolikost s kojom se susrećeš, makar si fokusiran na određenu skupinu kojom se moraš baviti. Nikad neću moći proći pored svog ostalog život svijeta bez da ne pogledam detaljnije, fotografiram ili (u zadnje vrijeme) snimim sve što me interesira. Sama fizička aktivnost je dodatan plus, jer nikad ne uživaš više u hrani nego tokom napornog terena.

Možeš li nam opisati kako izgleda jedan dan na terenu?

Što se dana na terenu tiče, jako ovisi o tome koji tip terena je u pitanju! Ako se radi o podzemlju, ja volim ranije dizanje i odlazak na teren, makar inače nisam jutarnji tip. Osim obaveznih bočica za sakupljanje, ja uvijek nosim koju i za slučaj da nađem nekog zanimljivog vanjskog pauka. Hrana se obično uzme na teren za neki usputni ručak, dok netko ostaje u kampu da pripremi večernji topli obrok. Razne zgode i nezgode su čar svakog terenskog dana zasebno, a pri povratku u kamp prvo ide sortiranje sakupljenih uzoraka i izrada etiketa, a onda druženje uz večeru.

Da li bi mogla da izdvojiš omiljeni teren, i da objasniš zašto si isti odabrala?

Nemam omiljeni teren (svaki je vrijedan spomena), ali imam dosad omiljeni podzemni objekt u kojem sam bila! Odmah nakon završavanja speleo-škole sam išla na ekspediciju gdje sam prvi dan završila u “zahtjevnijoj” jami (vertikalni podzemni objekt). Nisam znala što očekivati, osim što mi je rečeno, da će nam vjerojatno trebati ukupno osam sati, jer je objekt dubok oko 180 metara. Objekt je bio iznimno zabavan što se prolaženja tiče, od zabavnih provlačenja i izbjegavanja vodenih bazena do lijepih prolaza i dvoranica. Kada smo skinuli opremu, na samom dnu, uputili su me u kanal sa strane, ako želim vidjeti čovječje ribice (Proteus anguinus). Spomenuli su da ima jedan zeznuti “detalj”, ali nisam znala što to znači dok nisam došla do njega – bila je riječ o desetak metara skoro ravne stijene koju treba ispenjati na ruke da bi se spustio do kraja kanala. Odozgo, u uskom prostoru je to izgledalo kao da ima samo koji metar, ali taman kad sam krenula sam shvatila u koji problem sam se uvalila i sjetila svih onih priča o tome kako je nemoguće izvući truplo iz podzemlja, a kamoli ozlijeđenu osobu. Srećom je za mnom krenuo i iskusni biospeleolog Teo Delić, koji me navodio kako da izmanevriram taj, meni beskrajno dug, spust. Vrijedilo je muke, jer dolje me dočekao predivan prizor tri čovječje ribice u jezercu, a nazad sam se ispenjala puno lakše. Iz jame smo izišli za samo četiri sata, na što sam saznala da su mi rekli osam “čisto za slučaj da ću biti spora”. Sama jama je bila predivna, kao i iskustvo, ali ono bi bilo divno i da mi je trebalo osam sati!

Koje su 3 stvari bez kojih ne ideš na teren?

Ako izuzmemo vodu i slične obavezne osnovne stvari, na teren ne idem bez dodatnih posudica, omiljenih gojzerica, bez obzira na tip terena, i svoje torbe za oko struka u koju stanu “hitne” posudice i pincete.

Svaki nadzemni teren vodi u maštanje o podzemlju

Izvor: Kristijan Cindrić

Tvoj profil na instagramu (samsa_critters) pruža mnoge zanimljive informacije o terenskom radu, edukuje pratioce o raznim životinjama i pojavama, a takođe i inspiriše mlade biologe. Šta te motiviše da se baviš naučnom komunikacijom i koliko dugo se time baviš?

Tim tipom komunikacije počela sam se baviti sasvim slučajno, pre par godina, na česte upite o fotkama koje sam objavljivala od strane prijatelja koji su me pratili na instagramu, a nisu biolozi. Ironično, tada sam imala samo instagram profil isključivo vezan uz svoje crteže, pa sam odlučila napraviti i “biološki”. Kroz to sam vidjela da zapravo puno ljudi interesira kakvi su to organizmi koje fotografiram i šta se to radi na terenu, pa sam tako počela i pisati za one koje to zanima, a nisu nužno biolozi.

Čime još voliš da se baviš pored biologije?

Osim biologije nisam napustila crtanje i slikanje, a trenutno me najviše drži oslikavanje lubanja pronađenih na terenima. Uz to, povremeno radim znanstvene ilustracije za razne projekte. Imam ljubav za sakupljanje kostiju i preparaciju, ali nemam dovoljno vremena da se tome posvetim koliko bih htjela.

I na kraju, šta bi volela da poručiš studentima zainteresovanim za posao naučnika u današnje vreme?

Bitno je znati raditi kompromise i biti iskren prema sebi – moj kompromis je bio to da ne želim “klasičan” napredak u znanosti, koliko se želim baviti skupinama koje me izrazito zanimaju. Ono što sam ja propustila tokom studiranja radi introvertiranosti, a što preporučam svakome, je javljanje ustanovama van zemlje s upitima o projektima na koje bi mogli doći na stručnu praksu – takve prilike su neprocjenjive, a sve što je potrebno je dobro motivacijsko pismo i upit putem mail-a!