Pričamo sa Milanom Kojićem

Možete li nam reći nešto više o sebi i oblasti Vašeg istraživačkog rada?

Ja sam Milan Kojić. Rođen sam 1963. godine. Odrastao sam na selu gde sam zajedno sa bratom blizancem pomagao roditeljima oko poslova na imanju. Obojica smo se zajedno školovali i upisali Biološki fakultet koji smo završili sa visokim prosekom. Moj brat Milorad je uvek imao bolje ocene u školi i na fakultetu jer je bio zainteresovan za sve oblasti znanja od književnosti, preko istorije, filozofije i umetnosti do prirodnih nauka, dok su mene pretežno interesovane prirodne nauke. Biologija kao nauka o životu i nasleđu mi je bila omiljena nauka iako sam najviše voleo matematiku, a zatim fiziku i hemiju. Razlog što sam upisao Biološki fakultet jeste želja da na izvoru izučim da li je evolucija dokazana ili je samo teorija. Tokom studiranja sam najviše zavoleo molekularnu genetiku, kojom se i sada bavim, zato što najdirektnije dokazuje odnos gen-fenotip, izučava regulaciju ekspresije gena kao odgovor na promene kako u ćeliji tako i u spoljašnjoj sredini. Bavim se molekularnom genetikom mikroorganizama jer sam protiv ubijanja životinja i njihovog korišćenja u naučnim istraživanjima (zbog toga sam vegetarijanac već 30 godina). Oblast kojom se bavim je veoma široka i može se podeliti najgrublje u dve podoblasti: izučavanje nastanka novih tipova rezistencije na antibiotike što predstavlja svetski problem lečenja infekcija, a sa druge strane bavimo se pronalaženjem i unapređenjem novih antimikrobnih molekula (antibiotici, antimikrobni peptidi, lipopeptidi i bakteriofagi) kao i novih antivirulentnih faktora koji bi se mogli upotrebiti kao novi terapeutici; II) izučavanje regulacije najvažnijih ćelijskih procesa u cilju njihove kontrole i razvoja novih sistema ekspresije gena od interesa, važnih za lečenje ljudi i životinja, proizvodnju lekova, industriju hrane i druge. Rukovodilac sam grupe za Molekularnu mikrobiologiju i ono što mene razlikuje od drugih rukovodilaca jeste da još uvek dosta radim eksperimentalno.

  

Kakvo je bilo Vaše iskustvo na studijama na Biološkom fakultetu i da li mislite da se danas nešto promenilo?

Teško je porediti period kada sam ja studirao (pre skoro 40 godina) i danas jer došlo je do velikih kulturoloških promena (u to vreme smo još uvek živeli za ideale), načinu usvajanja znanja (nismo imali ni udžbenike za svaki predmet, a danas je zahvaljujući internetu dostupno sve u svakom trenutku) kao i u shvatanju nauke (za nas je nauka bila poziv, a ne posao). Interesantno je da količina znanja koju usvajamo je srazmerna želji za napretkom, a ne dostupnosti samih informacija, tako da i u moje vreme a i danas još uvek studenti Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu su prepoznatljivi po znanju koje steknu i dobro su došli bilo kao doktoranti ili posdoktoranti na najprestižnije univerzitete i institute u svetu. Nažalost, konstatujemo da ipak danas studenti dolaze sa manje znanja i zainteresovanosti za nauku (pogotovu za molekularnu genetiku) kao pre, što je opšti trend u celom svetu.

Kako Vas je zainteresovana oblast kojom se bavite i gde ste se sve usavršavali?

Lepota sveta je u tome što smo različiti, tako da sam još na studijama zavoleo molekularnu genetiku mikroorganizama. Jednostavno kada nešto upoznate (kao i voljenu osobu) odmah prepoznate da odgovarate jedno drugom. Shvatite da vas samo to može u potpunosti ispuniti i da taj nivo dubine otkrića može zadovoljiti. Mislim da su inteligentni ljudi  sposobni da rade svaki posao, a natprosečni mogu samo ono što vole. Zavoleo sam da kloniram gene, da ih eksprimiram u različitim organizmima, da ih mutiram na različite načine i da izučavam regulaciju njihove ekspresije kao i njihov uticaj na različite procese u ćeliji. Neke teme u izučavanju životnih procesa nasledite u laboratoriji u kojoj radite a neke razvijate sami kako rastete, dok one koje su vam nametnute odbacite. Kada odrastete ovde i radite u nauci sa nedovoljno sredstava imate želju da odete negde gde se radi „prava nauka“, u inostranstvo. Iskustvo koje steknete tamo zavisi od kvaliteta laboratorije u kojoj se usavršavate, ali još više od toga ko ste vi. U laboratorijama u inostranstvu sam se usavršavao 5 godina (Engleska i Italija) i iskoristio sam prednosti dosta većih ulaganja u nauku da steknem što više iskustva, mada se može reći da sam ja njih više učio nego oni mene, jedino je dostupnost svega omogućavala da mogu nesmetano da radim mnogo bržim tempom nego ovde.

Sa druge strane dostupnost svega u bogatim laboratorijama može da dovede i do „pasiviziranja“ nekih naših sposobnosti koje su došle do izražaja/ ili su se razvile u siromaštvu kao što je korišćenje mozga do krajnjih granica (stvaranja skoro ni iz čega) gde bogati ne bi ni pokušali. To je izazov koji takođe može da privlači, ali samo neke koji su se i vratili da rade ovde. 

Da li nam možete nešto reći više o institutu i laboratoriji gde radite?

Institut za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo (IMGGI) je institut u kome radim. Nekada je IMGGI bio vodeća naučna institucija u celom regionu. U bilo koje doba dana da uđete u njega izgledalo je kao da ulazite u košnicu u kojoj sve bruji, radilo se mnogo, mnogo više. Tada je i metodologija naučnog rada bila drugačija, zahtevala je daleko više vremena. Danas većina instituta zbog smanjenog finansiranja pored nauke bavi se i uslužnim servisima tako da nauka gubi smisao. Imamo situaciju da su najkvalifikovaniji naučnici, u stvari, tehničari. Laboratorija za molekularnu mikrobiologiju, koju vodim, još uvek odoleva uticaju i prepoznatljiva je u svetu. Uspešno kloniramo i eksprimiramo gene od fundamentalnog značaja, kao i one važne za industriju, modifikujemo ih u cilju poboljšavanja svojstava, izučavamo kako su regulisani i menjamo njihovu ekspresiju. Mali je broj laboratorija koje to mogu u svetu i zato smo ponosni.

 

Šta mislite o trenutno položaju nauke i naučnika u Republici Srbiji?

Kada je Republika Srbija ukinula Ministarstvo za nauku, nauka je postala drugorazredna delatnost. Nauka je najbolje napredovala kada je Ministarstvo za nauku vodio naučnik jer samo naučnik može razumeti probleme nauke. Svima je jasno da napredak društva zavisi od napretka nauke, naučnici su potrebni i da sprovedu primenu otkrića drugih laboratorija u svetu. Status nauke i naučnika se malo poboljšao poslednjih godina, ali to nije dovoljno. Napravljene su strategije, vizije i planovi za razvoj nauke, ali kao što mi stariji znamo naša zemlja je oduvek imala dobre zakone, dobre strategije, ali smo uvek padali ispit u njihovom sprovođenju. Još uvek nam najbolji studenti i naučnici odlaze u inostranstvo jer ovde još uvek nema uslova za bavljenje istinskom naukom.

Trenutno se najviše u nauci ulaže na inovacije, a sve manje u osnovna istraživanja što će za nekoliko godina dovesti do situacije da nemamo šta da primenimo jer je potrošeno ono što se decenijama sticalo.

 

Kako izgleda jedan radni dan naučnika u Vašoj laboratoriji?

Dobro planiranje, kažu, je polovina urađenog posla. Naučnici svoje eksperimente detaljno planiraju uzimajući u obzir različite pristupe rešavanju problema, uvođenju što većeg broja kontrola kako bi bili sigurni u dobijeni rezultat, pažljivo izvode eksperimente i detaljno analiziraju dobijene rezultate. One laboratorije koje izvode praktične eksperimente vode računa kada primaju nove saradnike da su oni pored bogatog znanja nadareni i za obavljanje eksperimentalnog rada, kako se to u laboratoriji kaze „da nemaju dve leve ruke“. Svaka od navedenih faza ima svoj značaj. U laboratoriji koju ja vodim svaki saradnik je uključen u više problematika i motivisan da sam predlaže pristupe tako da u jednom danu radimo više poslova koji pripadaju razlićitim temama i različitim fazama. Ono što razlikuje naučnike od drugih profesija je što oni svoj posao uvek nose sa sobom i van laboratorije, uče celog radnog veka pa čak i kada odu u penziju. Oni svoj posao obavljaju i kod kuće, a neke ideje im mogu doći u um čak i u autobusu gradskog prevoza. Svaki radni dan naučnika je različit jer se sastoji od nečeg poznatog i nečeg novog što on treba da otkrije, bilo da se radi o novom genu, svojstvu ili novoj metodologiji. Laboratorija redovno ima sastanke na kojima se analiziraju dobijeni rezultati, rešavaju ekperimentalni i administrativni problemi, prave planovi za budućnost. S obzirom da ja i kao rukovodilac radim dosta eksperimentalno (i planiram da radim dokle budem mogao) moj radni dan je sličan ostalim saradnicima samo što je kompleksniji jer moram da vodim i pratim različite teme, ali zato mogu da razumem probleme na koje oni nailaze. 

 

Da li ste u svom radu sarađivali sa drugim institutima u zemlji i inostranstvu i kakva su Vam iskustva?

Laboratorija i ja smo otvoreni za saradnju sa svima tako da u našoj laboratoriji rade studenti sa različitih fakulteta: Biološkog, Hemijskog, Tehnološkog, Farmaceutskog i Poljoprivrednog. Praksa laboratorije je da naši saradnici odlaze na usavršavanje u različite laboratorije u svetu, da steknu nova znanja koja će primeniti ovde po povratku. Takođe u našu laboratoriju su dolazili saradnici iz zapadnoevropskih laboratorija, Irana i Brazila da uče i usavršavaju se. Još uvek smo prepoznatljivi u nekim oblastima tako da imamo šta da ponudimo kao izuzetno. Ono što mislim da je bitno kod saradnje je da su se saradnici, bilo iz inostranstva ili iz zemlje, u našoj laboratoriji osećali kao kod kuće i otvoreno naglasili da je to za njih bilo najbitnije pored znanja koje su stekli. Zahvaljujući tome što posedujem veliko eksperimentalno znanje pozivan sam da održim po ceo semestar studentima doktorskih studija u Argentini (teorijski i praktični kursevi iz molekularne genetike mikroorganizama), kao i prektične kurseve u Italiji. Ni jedna laboratorija, koliko god bila velika i bogata, ne može da pokrije sve oblasti istraživanja tako da su saradnje i uzajamno pomaganje najbolji način da se kompleksna istraživanja zaokruže i dovedu do kraja. Jedan od pokazatelja koliko imamo prijatelja u zemlji i inostranstvu je broj različitih afilijacija na objavljenim radovima, kojih ima na desetine. Kada imate kvalitet i otvorenost za saradnju većina laboratorija će biti zainteresovana za saradnju sa vama.

Šta smatrate svojim najvećim uspehom u dosadašnjoj karijeri?

Rezultat nauke su nova otkrića i osposobljeni saradnici da nastave uspešno sami, tako da smatram svojim najvećim dosadašnjim uspehom od naučnih otkrića po prvi put u svetu otkrivene regulatore i antimikrobne molekule, a sa druge strane, najbolje doktore nauka koji su sposobni da sami vode laoratorije i istraživanja. S obzirom da imam još sedam godina do penzije nadam se još značajnijim rezultatima.

Da li imate još neka interesovanja i hobije van Vašeg posla i čime biste se bavili da niste naučnik?

Vaspitanje ima veliki značaj na stav ličnosti prema radu, a ja sam vaspitan da svaki pošten posao je dostojan i da svako treba da bude svoje najbolje izdanje. Mi smo pored naučnika i roditelji, prijatelji, komšije itd. Neki ljudi se rode da budu sposobni za sve poslove dok su drugi talentovani za pojedinu delatnost tako da svako treba da pronađe sebe. Ja zaista uživam u bavljenju naukom, ali to ponekad intelektualno iscrpljuje tako da rasterećenje pronalazim u bavljenju mojim omiljenim hobijem, izradom nameštaja od drveta i obradom zemlje na porodičnom imanju. Pored toga uživam u humanitarnom radu. 

Posle trideset i pet godina bavljenja naukom teško je odgovoriti na pitanje čime bih se bavio da nisam naučnik. Možda bih mogao da kažem, da nisam biolog verovatno bih bio mašinac koji bi tražio nova rešenja u konstrukciji mašina, turbina, novih izvora energije itd. 

Kako vidite mlade koji žele da se bave naukom i biologijom, šta mislite o njihovoj budućnosti i potencijalima u našoj zemlji?

Biologija je pored robotike i programiranja nauka budućnosti i zasigurno svi dobri studenti biologije će se ostvariti kao uspešni. Uspeh najviše zavisi od njih, dobri uslovi mogu samo da pomognu postizanju tog cilja. Školstvo u ovoj zemlji još uvek daje dobro znanje koje je kompetitivno daleko razvijenijim zemljama. Bavljenje naukom je ipak jedan skok i u oblastima gde istraživanja zahtevaju veća materijalna sredstva u Republici Srbiji možemo da se susretnemo sa problemima. Molekularna biologija je jedna od najskupljih (za razliku od kompjuterskih i teorijskih nauka) i nauka koje se razvijaju najvećom brzinom. Studenti biologije (bilo osnovnih, master i doktorskih studija) stiču dobru osnovu za bavljenje naukom, a izborom laboratorije u kojoj će raditi zavisi njihova naučna budućnost. U Srbiji postoje laboratorije i naučnici koji poseduju znanja i nadamo se da će se povećavati i sredstva za rad, čime bi se omogućilo da naši mladi naučnici imaju budućnost ovde. Pored poboljšanja materijalnih uslova za rad bitno je i kreiranje naučne atmosfere koja nagrađuje najbolje i stimuliše mlade na rad i ostanak.

I na kraju, imate li neki savet za čitaoce i studente Biološkog fakulteta? 

Studirate nauku budućnosti i treba da budete ponosni na to. Život je sadržajniji kada uspete da se bavite onim što volite, kada je to i poziv i posao i hobi. Tada postajete bogatiji i dajete više svetu oko sebe. Možda nismo svi rođeni da budemo naučnici, ali budimo ono što u suštini jesmo: dobri studenti, dobri nastavnici, dobri profesori jer svi smo različiti i treba da nađemo gde smo najbolji jer tako činimo sebe i druge srećnijim i uspešnijim.