Pričamo sa dr Katarinom Stojanović

Kako ste odlučili da se bavite biologijom kao naukom i zbog čega ste se kasnije opredelili za izučavanje biologije beskičmenjaka?

 

Verujem da je, kao i većini mojih kolega, biologija nekako bila prirodni poziv od malena. Kao klinka sam uvek volela da istražujem prirodu, svaki slobodan trenutak sam koristila da vreme provedem kod deke na selu. Veliki uticaj na mene je imao ujak iz Makedonije, koji je bio kustos Prirodnjačkog muzeja u Strugi. Skoro svakog leta sam sa porodicom išla na Ohridsko jezero i dosta vremena sam provodila sa njim. Vodio me je na terene po planini Jablanici, upoznavao me sa florom i faunom Ohridskog jezera, učio me je kako da preparujem insekte i herbarizujem biljke. Često smo išli i čamcem po jezeru, obožavala sam da slušam njegove terenske priče i iskustva koje je imao kao biolog. Željno iščekujući peti razred, još tada sam sa sigurnošću znala da će biologija biti moj poziv.

 

Na prvoj godini studija, beskičmenjaci su me, u svoj njihovoj raznovrsnosti, u pravom smislu reči fascinirali. Rado se prisetim predavanja profesora Brajkovića; iako su bila u ranim jutarnjim satima, nije mi bilo teško da dođem, slušam i hvatam beleške. Vežbe iz beskičmenjaka su mi bile omiljene, bilo je puno crtanja i tada sam shvatila da se kroz crtanje i obeležavanje objekata najbolje uči. To i danas govorim studentima. Tokom druge godine, bila sam i student demonstrator na predmetu Anatomija, morfologija i sistematika beskičmenjaka, zatim sam radila diplomski rad i doktorat na temu vodenih beskičmenjaka, tako da se sa beskičmenjacima družim i dalje učim i prenosim znanje o njima, od početka samih studija. 

Koji Vam je bio omiljeni, a koji najteži predmet iz studentskih dana?

Iako mi je omiljeni predmet bio Anatomija, morfologija i sistematika beskičmenjaka, podjednako sam volela i predavanja i vežbe iz kičmenjaka. Uz beskičmenjake, to je bio predmet koji sam najduže spremala, ali sa uživanjem. Nekada su oba predmeta bila dvosemestralna, što je po meni bilo mnogo bolje. Moram da priznam, nekako su mi zoološki predmeti uvek više „ležali“.

Najveći izazov tokom brucoških dana bile su vežbe iz fizike. I dan-danas pamtim i prisećam se sa kolegama koliko je to bilo traumatično iskustvo. Iz ušuškane atmosfere srednje škole, odjednom se suočavate sa strogim asistentima koji vam gužvaju grafike koje niste dobro nacrtali ili obeležili i ubeđuju vas da nikakvo znanje niste doneli iz srednje škole. Strepite pre samog početka vežbi da li ćete vežbu uspeti da overite, što je i često bilo povezano sa raspoloženjem samih asistenata.

Svaka neoverena vežba vas je vraćala na početak. Jedina svetla tačka na vežbama bio je tehničar, koga smo zbog njegovih prepoznatljivih brkova od milošte zvali Super Mario, koji nam je dosta pomagao i izlazio u susret. Žao mi je što su neke kolege odustajale od studija upravo zbog vežbi iz fizike. 

Budući da držite terensku nastavu, koji teren biste izdvojili kao najzanimljiviji?

Svaki teren ima svoju priču. Shvatiš da imaš privilegiju da kroz svoj posao upoznaješ razne krajeve i ljude, ali ponekad na samom terenu bude puno izazova. Najveći uspeh i zadovoljstvo je kada otkriješ novu vrstu, zabeležiš nove nalaze i istražiš do tada neistražena područja. Teren koji bih svakako izdvojila kao najzanimljiviji vezan je za istraživanje faune Trichoptera Golije, koji je bio realizovan 2012. godine. Na izolovanim izvorima planine Golije, nakon nešto više od četrdeset godina kako je opisana endemična vrsta Drusus serbicus, na osnovu nalaza adultnih jedinki pronašli smo dugo tražene larve ove vrste gde smo putem metode DNK barkodiranja doveli u asocijaciju oba stadijuma. Na ovim terenima bio je prisutan profesor Mladen Kučinić iz Zagreba od kog sam naučila mnogo o morfologiji, biologiji i ekologiji trihoptera i dobila želju da pored istraživanja larvalnih stadijuma ovih insekata, naučim da prepoznajem i identifikujem i adultne stadijume, koji su sa stanovišta identifikacije vrsta znatno informativniji. Od tada, moja istraživanja su usko povezana sa ovom grupom insekata.

Pošto je skoro izašao članak na temu otkrića novih vrsta na reci Ribnici, a kojima ste i Vi doprineli, možete li nam reći nešto o tom terenskom iskustvu?

To je jedno divno terensko iskustvo koje je prožeto sa puno emocija. Moja draga koleginica i prijateljica dr Ivana Radović iz ekološke organizacije „Okvir života“ kontaktirala je mog supruga da, u okviru projekta Građanske nauke, uradimo studiju o diverzitetu klisure reke Ribnice. Kako je ona odrasla u tom kraju i zajedno sa svojim roditeljima i sestrom vodi domaćinstvo, njen motiv je bio veliki da se studija izvede, obzirom da je u planu neosnovan projekat izgradnje brane na reci Ribnici. Njen otac Peca Petrović, veliki prirodnjak i biolog po struci, dao nam je vetar u leđa da krenemo sa istraživanjima. Tokom ove studije, zabeleženo je preko 940 vrsta algi, biljaka i životinja, od kojih je više od 130 zaštićeno, a otkriveno je sedam novih vrsta za nauku i desetak novih vrsta za faunu Srbije. Konkretno, moj deo istraživanja bio je vezan za tri insekatska reda (Ephemeroptera, Plecoptera i Trichoptera). Zabeležene su četiri nove vrste trihoptera za entomofaunu Srbije i strogo zaštićena vrsta trihoptere Thremma anomalum.

 

Najzanimljiviji deo projekta bio je uključivanje samih građana, koji su imali priliku da se upoznaju sa metodologijom rada na terenu, sa organizmima koji žive u tom kraju, da pregaze reku, istražuju pećine. Izdvojila bih da je rad sa najmlađima na terenu bio poseban. Jasno dobijete uvid o tome koliko su deca zainteresovana da istražuju i koliko nemaju strah od nepoznatog, ako im na pravi način objasnite i dočarate kako u prirodi stvari funkcionišu.

Zanimljivost o Vama koju do sada nismo znali?

Tokom srednje škole maštala sam da postanem marinski biolog, zbog velike ljubavi prema morskim sisarima, naročito delfinima. Tema mog maturskog rada je upravo bila o delfinima, tada sam o njihovoj biologiji, ekologiji i ponašanju mnogo naučila. Na početku studija, završila sam kurs ronjenja i maštala da će mi se možda nekada ukazati prilika da radim na pomorskom institutu. Kad bih dobila džeparac, uputila bih se do Beo izloga u Knez Mihailovoj ulici (tadašnjeg IPS-a) da vidim da li je stigla neka nova literatura o delfinima. Bilo je to vreme gde su informacije na internetu bile oskudne, a sad mi je naročito drago zbog toga jer sam obogatila svoju biblioteku. Presrećna sam kada čujem da su studenti kojima sam držala vežbe krenuli putem mojih snova.

Da ste beskičmenjak na jedan dan, koji bi to beskičmenjak bio?

To je baš teško pitanje, u rangu  pitanja omiljenog beskičmenjaka 😊 Definitivno, ako bih mogla da biram, to je adultna jedinka tiskog cveta, koja otprilike i toliko živi, jedan dan. 

Sem biologije, imate li neki hobi ili aktivnost kojom se bavite u slobodno vreme?

 

U srednjoj školi sam učila da sviram gitaru, a podstrek da se opet vratim instrumentu dao mi je moj sin, koji je nedavno upisao muzičku školu. U slobodno vreme sa njim rado vežbam, prisećam se kompozicija koje sam svirala, učim nove. Pored toga, imam čitavu kolekciju recepata iz raznih krajeva sveta koje rado isprobavam. Kuvanje i gledanje kulinarskih emisija naročito me opuštaju.  Takođe, svaki  lep, slobodan dan gledam da provedem sa svojom porodicom i prijateljima u vikendici nadomak Beograda ili da negde prošetamo u prirodi (što se neminovno pretvori u teren 😊).

Da niste biolog, šta biste bili?

Gledano iz sadašnje perspektive, čini mi se da bih se svakako bavila pedagoškim radom. S druge strane, pošto je moj tata bio muzičar i odrasla sam uz veselu atmosferu gde je bilo puno svirki i pevanja, da sam svoj put profesionalno usmerila ka muzici i muzičkoj školi, moguće je da bi muzika bila moj poziv.

Čuli smo da ste imali raznolike vrste za kućne ljubimce, pa možete li nam reći koje su to vrste?


Pored paličnjaka koje već godinama gajim, od egzotičnijih ljubimaca zajedno sa suprugom, tokom doktorskih studija, nekoliko godina čuvali smo našu najkrupniju predatorsku stonogu (Scolopendra cingulata). Dostigla je dimenzije koje ne pronalazimo u literaturi, jer se hranila ne samo živim plenom, već i komadićima mesa i slaninom. Bilo je uzbudljivo čuvati je, jer se dešavalo da pobegne iz terarijuma, da bi je nakon nekoliko dana pronašli ispred kupatila ili ispod ormara. Savetujem svima koji budu imali želju da gaje ovakve organizme da dobro osiguraju terarijume, jer su pravi mađioničari u bežanju!

I za kraj, kakav savet biste dali studentima našeg fakulteta?

 

Budite radoznali, uporni i istrajni, nikada ne odustajte! Naiđu momenti kada bude teško, ali uz samo malo više truda i dobre volje sve prepreke na studijama su savladive. Učite sa razumevanjem i budite otvoreni da postavite pitanja. Provodite što više vremena u prirodi i naučite da je oslušnete.

 

Naravno, nađite vremena i da se dobro zabavite. Studiranje je jedan od najlepših perioda u životu i nema reprizu.