Pričamo sa dr Milošem Brkušaninom

Kako ste se odlučili za bavljenje biologijom?

Tokom školovanja podjednako su me privlačili i fascinirali jezici i prirodno-matematičke nauke. Moja prvobitna želja bila je da studiram španski jezik, ali sam shvatio da se jezik može naučiti i usput. Pored jezika, moja najveća strast bila je i ostala ljubav prema životu. Zato ni ne čudi što je baš biologija kao nauka o životu postala moj izbor kada sam upisivao fakultet. Danas shvatam da nisam pobegao daleko od španskog jezika jer već deset godina radim i predajem na Biološkom fakultetu u zgradi Filološkog fakulteta.

Kada i zbog čega ste odabrali humanu genetiku kao oblast Vašeg naučnog interesovanja? Da li postoje ljudi koji su tome doprineli, bilo iz Vašeg okruženja ili iz šire naučne javnosti?

Moja interesovanja su se smenjivala sa svakom novom godinom studija, počev od prvog susreta sa genetikom tokom druge godine studija, preko oduševljenja višim biljkama na trećoj godini, fiziologijom životinja na četvrtoj ili imunologijom na petoj godini studija. Siguran sam da bih se u svakoj od ovih oblasti pronašao, snašao, zavoleo je i uživao. Međutim, moj dosadašnji razvojni put nije posledica dobro promišljene odluke ili plana, već se prepuštam isključivo intuiciji i osećaju. Poziv prof. dr Dušanke Savić-Pavićević i prof. dr Gorana Brajuškovića da eksperimentalni deo svog diplomskog rada realizujem u Centru za humanu molekularnu genetiku bio je presudan za moj današnji rad u polju humane genetike.

Možete li nam reći nešto više o Vašem radu pri Centru za humanu molekularnu genetiku? Kako izgleda Vaš radni danu laboratoriji?

Od 2012. godine u Centru za humanu molekularnu genetiku zaposlen sam najpre u istraživačkom, a danas u naučnom zvanju. To znači da bi moje aktivnosti prevashodno trebalo da budu usmerene ka naučnim projektima, gde se u središtu mog naučnog rada nalazi spinalna mišićna atrofija (SMA). Međutim, Centar je prepoznat kao pionirska laboratorija u primeni molekularno-genetičkih metoda u dijagnostici retkih bolesti i utvrđivanju biološkog roditeljstva/srodstva, tako da je veliki deo mog radnog staža posvećen ovim aktivnostima. Dodatno, kao neodvojivi deo Biološkog fakulteta, saradnici Centra, pa tako i ja, uključeni su u nastavu na fakultetu, gde već nepunu deceniju držim praktičnu nastavu na predmetu Molekularna biologija eukariota i predavanja na većem broju kurseva na svim nivoima studija. Tokom semestra, moj radni dan najčešće počinje odlaskom na neku od klinika gde sakupljam uzorke osoba sa SMA na terapiji ili beba koje testiramo neonatalnim skriningom, sređivanjem administracije Centra, kontaktom sa sudovima, lekarima, pacijentima, nastavlja se laboratorijskim analizama i eksperimentima, održavanjem opreme kojom Centar raspolaže, pripremom za praktične vežbe, držanjem istih i pregledanjem studentskih zadataka, i završava se tumačenjem rezultata genetičkih analiza, pisanjem i proverom nalaza i genetičkim savetovanjem porodica. U svakom slučaju, konstantna unapred izgubljena trka sa vremenom i pokušavanje pronalaženja ravnoteže između poslovnog i privatnog života.

Koja su aktuelna istraživanja u domenu spinalne mišićne atrofije kojim se bavite i u kom smeru će se ona dalje kretati? 

Do danas su odobrene tri inovativne genetički dizajnirane terapije za osobe obolele od SMA.

Bez obzira na to o kojoj terapiji je reč, maksimalni efekti uočavaju se samo onda kada se terapija primeni pre pojave bilo kakvih simptoma. Jedini način da se beba sa SMA otkrije u presimptomatskoj fazi, kada se ni po čemu ne razlikuje od bilo koje druge, zdrave bebe, jeste neonatalni skrining. U tom smislu, jedan deo mojih naučnih zalaganja u ovom polju rezultovao je pokretanjem Studije izvodljivosti neonatalnog skrininga za SMA u našoj zemlji, čiji sam rukovodilac. Dodatno, uvođenje genetičkih terapija nametnulo je i potrebu za istraživanjem pouzdanih, senzitivnih i neinvazivnih molekularnih markera (biomarkera) za praćenje efekata terapije, čime se i ja bavim. Bez primene terapije, najveći broj SMA osoba umirao je pre navršene druge godine života. Buduća istraživanja pokazaće na koji način će se ove osobe razvijati onda kada im se terapija da na vreme i da li ćemo kod njih uočiti nekakve poremećaje kojih ranije, usled preranog smrtnog ishoda, nismo bili svesni. Dodatno, dugoročni efekti terapije biće uočeni nakon praćenja osoba tokom bar jedne decenije, ukazujući potencijalno i na to da terapiju nije neophodno dobijati tokom celog života, već samo tokom onog perioda kada je najintenzivniji razvoj centralnog nervnog sistema. Trenutno se ispituju i dodatne terapije za SMA koje ne deluju na genetički uzrok bolesti, pa njihovo kombinovanje sa postojećim terapijama predstavlja nepoznanicu čijeg razrešenja ćemo sigurno biti svedoci. Sva ova istraživanja su i vrlo etički osetljiva, što će zasigurno predstavljati značajan izazov u budućim SMA istraživanjima.

U poslednje vreme se često govori o retkim naslednim bolestima. Da li biste, ukratko, mogli da kažete nešto o njima — kako se otkrivaju, kako se leče, da li su „opasnije“ od nenaslednih bolesti?

Oko 80% retkih bolesti je genetički uzrokovano, što ih čini naslednim. Dodatno, retke bolesti su monogenske, što znači da je određena bolest uzrokovana greškom (mutacijom) u jednom, tačno određenom genu. To znači da lekar na osnovu simptoma koje osoba ispoljava, različitih testova i provera koje vrši, postavlja kliničku dijagnozu koja se ciljanim genetičkim testiranjem nedvosmisleno potvrđuje ili isključuje. Nažalost, za veliki broj retkih bolesti molekularno-genetička osnova i dalje nam nije poznata. Tamo gde nam je osnova bolesti poznata, problem u dijagnostici može nastati u slučaju velikih gena, koje je teško pretraživati, i mutacija koje mogu da se jave u bilo kom delu gena. Sve ovo čini molekularno-genetičko testiranje izuzetno izazovnim. Zahvaljujući tehnologijama sekvenciranja čitavog egzoma, genoma ili RNK sekvenciranja, koje polako postaju dostupne i u našoj zemlji, pacijenti koji decenijama čekaju na postavljanje svoje genetičke dijagnoze konačno imaju priliku da okončaju svoju dijagnostičku odiseju. Kada je u pitanju lečenje retkih bolesti, danas se sve češće priča o personalizovanoj medicini koja podrazumeva terapiju skrojenu na osnovu mutacije koju pacijent poseduje. Na taj način osobe obolele od iste bolesti, a koje poseduju različite mutacije, ne mogu biti tretirane istim terapeutikom. Terapijske mogućnosti koje ciljano deluju na uzročni genetički problem, a ne na simptome bolesti, ograničene su i dostupne samo za određene bolesti ili mutacije. Ovo polje se sve brže razvija i veliki broj terapeutika za najčešće retke bolesti se intenzivno ispituje.

Što se tiče poređenja između naslednih i nenaslednih retkih bolesti, bojim se da moje dosadašnje znanje i iskustvo nisu dovoljni da bih mogao da napravim to ne baš jednostavno poređenje. Nesumnjivo je da svaka bolest umanjuje kvalitet života pojedinca, ali i njegove uže i šire porodice, i da i u jednoj i u drugoj grupi postoje izuzetno teške i opasne dijagnoze.

U toku je projekat Neonatalnog skrininga novorođenčadi za spinalnu mišićnu atrofiju na Biološkom fakultetu. Kao njegov rukovodilac, da li biste mogli da nam objasnite glavnu ideju i značaj ovog projekta?

Spinalna mišićna atrofija je neuromišićna bolest tokom koje dolazi do prevremenog i nepovratnog odumiranja motornih neurona. Kako bi se postigao maksimalan učinak terapije, terapiju je važno dati pre pojave bilo kakvih simptoma, odnosno pre nepovratnog odumiranja motornih neurona. U realnoj praksi ovo predstavlja najveći izazov budući da se SMA bebe u presimptomatskoj fazi ni na koji način ne razlikuju od drugih, zdravih beba. Neonatalni skrining se, uopšteno govoreći, sprovodi kod onih bolesti kod kojih postoji odobrena terapija koju je važno dati što pre po rođenju. Upravo takva situacija sreće se kod SMA, usled čega se neonatalni skrining nametnuo kao etički najopravdaniji vid prevencije bolesti. Kako bi se uspostavio kompletan i uspešan sistem za neonatalni skrining za SMA, potrebno je pažljivo isplanirati svaki korak u ovom procesu, od trenutka uzimanja uzorka, preko njegovog transporta do genetičke laboratorije, genetičkih analiza, provere rezultata, saopštavanja ishoda porodicama, genetičkog savetovanje porodica, pa sve do zbrinjavanja i nege pacijenta. Upravo su to ciljevi Studije izvodljivosti neonatalnog skrininga za SMA u Srbiji: da omogući usklađen i organizovan rad na različitim nivoima zdravstvene zaštite i da, kroz jednogodišnje uhodavanje na primeru jednog porodilišta, omogući zvanično uvođenje skrininga za SMA na nivou cele naše zemlje. Na taj način deca sa SMA bila bi otkrivena u onom trenutku kada je jedino moguće postići najveće terapijske efekte, što bi osobama obolelim od ove bolesti obezbedilo normalan kvalitet života, ravnopravno uključivanje u društvo, smanjilo troškove, izolaciju i stigmatizaciju porodica, i imalo dalekosežne pozitivne posledice po društvo u celini.

Lekovi za nasledne bolesti su veoma skupi, ako uopšte i postoje. Da li smatrate da rad i sredstva uložena u njihovo otkrivanje opravdavaju takvu cenu, ili je uzrok njene visine nešto drugo? 

Genska terapija za SMA trenutno se smatra najskupljom terapijom na svetu, sa vrtoglavom cenom od 2,125 miliona dolara. Moje lično mišljenje je da je tolika cena ove terapije, ali i drugih dostupnih terapija za retke bolesti, posledica dugogodišnjih ispitivanja, vrlo često neuspešnih, i gubitaka koje je farmaceutska kompanija pretrpela do trenutka kada je jedan od mnogih ispitivanih terapeutika ugledao svetlost dana. Međutim, konkretno za gensku terapiju za SMA, proizvođač je naveo da je cena srazmerna ukupnoj dobrobiti koju terapija donosi obolelima. Ako znamo da bez ove terapije deca sa SMA ne bi bila živa, dolazimo do zaključka da jedan ljudski život vredi 2,125 miliona dolara!!!

Prema Vašem mišljenju, koje osobine treba da poseduje osoba koja želi da se bavi naučnim istraživanjima, na primer i u oblasti humane genetike?

Čini mi se da naučni rad zahteva, pre svega, veliku ljubav prema nauci, potom ogromno strpljenje i posvećenost, kao i značajno odricanje. Rezultati naučnog rada, naročito u oblasti humane genetike, vrlo su sporo vidljivi. Nekada su potrebne godine da se dođe do smislenih rezultata, da se izvuku kvalitetni zaključci, što ume da bude neinspirativno i frustrirajuće. Sa druge strane, radost i ushićenje uspešno završenog eksperimenta razumljivi su samo onima koji dele jednaku strast prema nauci koju imamo i mi.

Iz Vašeg ugla, koliko je važno sticanje praktičnog iskustva na osnovnim studijama? Da li mislite da njegov nedostatak može biti prepreka za dalja usavršavanja?

Kao neko ko tokom studija nije imao gotovo nikakvog praktičnog iskustva, a danas je vrlo spretan u laboratorijskom radu, smatram da se sav praktični rad može i kasnije naučiti i uvežbati. U većini bolje opremljenih i organizovanih laboratorija tehničari odrađuju sav manuelni rad, dok je zadatak molekularnog biologa da idejno osmišljava i nadgleda eksperimente i tumači dobijene rezultate, gde teorijsko znanje predstavlja najdragoceniji alat.

Koju poruku imate za naše studente?

Studentima bih poručio isto ono što sve ove godine ponavljam i sebi: da budu radoznali, da budu u toku sa najnovijim saznanjima iz oblasti kojom se bave ili koja ih zanima, da neprestano preispituju svoje i tuđe zaključke, da budu komunikativni i druželjubivi i da time ostvaruju brojne kontakte i saradnje, kao i da ne odustaju onda kad im se učini da su im neka vrata zatvorena. Lična motivacija i upornost sigurno će dovesti do ispunjenja snova i uspeha.